Jeruzalem je tvoje novo ime.

Ime izražava pripadnost, govori o poslanju, podsjeća na zahtjevnost.

Ime Jeruzalem, koje odsada nosiš, kazuje da pripadaš Gospodinu potpuno i zauvijek, govori da je tvoje poslanje dopuštati da te zahvaća ljubav Božja i to naviještati svetim životom. Odvojen od sviju, živi sjedinjen sa svima. U srcu grada, boravi u srcu Božjem!

Budući da je Jeruzalem grad što ga je Bog dao ljudima i to su ga ljudi izgradili za Boga, te je tako postao zaštitnikom svih gradova svijeta, i budući da je tvoje zvanje da budeš građanin, ti si monah i monahinje Jeruzalema.

Budući da je jeruzalem povlašteno mjesto susreta čovjeka i Boga i budući da je tvoj život traganje za tim susretom i za razvojem u njemu, ti si monah i monahinja Jeruzalema.

Budući da je Jeruzalem grad u koji se Isus popeo da se pokloni Bogu, da poučava, umre i uskrsne, i budući da je tvoj život hod za njim koji je tamo sve više bio sam pred licem Samoga ti si monah i monahinja Jeruzalema.

Budući da je Jeruzalem blagoslovljeno mjesto silaska Duha na Crkvu i budući da je tvoj monaški život crkveno i duhovno zvanje koje ima u svemu svjedočiti apostolsko evanđelje i Marijinu osobu, kao na prvi dan Pedesetnice, ti si monah i monahinja Jeruzalema.

Budući da je Jeruzalem mjesto prvih kršćanskih i predmonaških zajednica i budući da je u tom darivanju ljubavi i tom žaru molitve izvor tvojega poziva na molitvu i bratski život, ti si monah i monahinja Jeruzalema.

Budući da je Jeruzalem mjesto na kojem se čudesno okupljaju i tragično razdvajaju tri monoteističke religije i budući da je tvoje zvanje da živiš ekumenizam Abrahamaovih sinova u živoj svezi zajedništva, ti si monah i monahinja Jeruzalema.

Naposljetku, budući da je Jeruzalem odozgor, slobodan grad i naša majka, obećanje naše posljednje nagrade i jer sav naš monaški život želi anticipirati ulazak u Kraljevstvo i svim svojim snagama teži prema njemu, ti si monah i monahinja Jeruzalema.

Blagdan koji će najbolje sve ovo izraziti te zbog toga postaje blagdanom tvojih Bratstava, bit će sveti dan Uskrsa.

Jasno je da te to ime nadilazi, jednako kao i ime kršćanina ili sina Božjega. Ostani, dakle, ponizan znajući da si nedostojan nositi ga i čini sve da ga izražavaš životom u istini. Dopusti da te ono prožme, da te oblikuje milošću skrivenom u njemu, i malo pomalo po imenu kojeg si primio postani ono na što te to ime podsjeća: sin i kći tvoje Majke – Novog Jeruzalema.

Čitajući Sveto Pismo, pjevajući psalme, razmatrajući riječi proroka, slijedeći Kristove stope u evanđelju, dopusti da te “Jeruzalem” poučava. To će ime za tebe postati poput ključa za čitanje Svetoga Pisma, neprestani poziv na obraćenje, na pokajanje, na davanje hvale Bogu, na svetost, na klicanje:

U dane boli tvoje će te ime tješiti: Ohrabri se, Jeruzaleme, utješit će te onaj koji ti dade ime!
U dane umora ono će te probuditi: Na zidine tvoje, Jeruzaleme, stražare sam postavio: ni danju ni noću ne smiju zašutjeti.
U dane osrednjosti, ono će te obratiti: Jao tebi, Jeruzaleme! Još se ne očisti i dokle će to još trajati?
U dane zabrinutosti, ono će te umiriti: Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti.
U dane radosti, ono će te veseliti: Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram, jer, evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegovu radost.
Za svega tvoga života po tom će te imenu Krist zvati da ga slijediš: Evo, ulazimo u Jeruzalem!

Na kraju života će te primiti: Napisat ću na njemu ime moga Boga, ime grada moga Boga – novog Jeruzalema koji silazi od moga Boga s nebesa – i moje novo ime.

Primio si to ime u skrovitosti svoga srca, na kraju korizmene pokore, u vazmenoj noći. Primio si ga službeno od Crkve, na kraju korizme radosti, u svjetlu Duhova. Neka te svake godine Jeruzalem ohrabruje da hodaš ovim dvostrukim putem askeze i hvale, sjećajući se blagoslovljenih dana kada ti je to ime bilo darovano. U Radosti uskrsloga Krista i u svjetlu Duha posvetitelja.

Bit će dobro da se iz prvobitnoga zajedničkog stabla Jeruzalema, posađenoga da u srcu gradova živi zahtjevnost molitve, ljubavi, rada, šutnje i uzajamnosti, u duhu djevičanstva, siromaštva, poslušnosti, poniznosti i radosti, mogu razviti grane čija će raznovrsnost samo učvrstiti jedinstvo. Mnogostrukost karizmi, raznovrsnost primljenih poziva, mnoštvo različitih puteva, ovisno o dobi i iskustvu svakog pojedinca, sve to zahtijeva da ostaneš pažljiv i otvoren za različite tipove zvanja koja se mogu uskladiti u zajedništvu iste monaške Obitelji, ne zato da bi se stvorila cijela Crkva u malome, nego da bi se slobodno i obilno mogla živjeti uzajamnost s onima koje Duh šalje i da bi se tako živjelo “u srcu gradova, u srcu Božjem”.

Neka “Jeruzalem – dvorana Posljednje večere”, nadahnjujući se Karmelom i svetim Benediktom, zadobije boju zajednice cenobitskoga tipa, dobro strukturirane, no ne i previše institucionalizirane, u kojoj će liturgija, zajednički život, klanjanje, vrijeme provedeno u ćeliji, plaćeni posao, diskretno gostoprimstvo, naći svoje mjesto u općem skladu…

Neka “Jeruzalem – hram”, nadahnjujući se svetim Bazilijem i svetim Dominikom, ima izgled zajednice apostolskoga tipa koja stavlja vrlo jak naglasak na bratski život, uključivanje u crkveni život, otvorenost prema apostolatu unutar jasno definiranog pastorala, čvrsto čuvajući sve monaške zahtjevnosti šutnje, molitve i samoće.

Neka se “Laure Jeruzalem”, nadahnjujući se svetim Brunom i bratom Karlom od Isusa, mogu otvoriti zvanjima braće i sestara koji su pozvani živjeti veću šutnju i samoću, ali uključeni “usred masa” u pustinju velikih gradova. Pored cenobitizma, monaštvo je uvijek omogućavalo rascvat pustinjaštva. Što se tiče duha i ritma života te braće i tih sestara u samoći, prilagodi se onome što o tome kažu Konstitucije tvog Instituta. To jasno razlikovanje dvaju tipova monaštva, klasičnog i logičnog, oslobađa karizme vrijedne poštovanja i iz te priznate komplementarnosti nastat će duboki sklad. I istinska duhovna sloboda za sve, u radosti i u miru.

Oko svake redovničke zajednice monaha i monahinje, bit će prihvaćena braća ili sestre, kojima je priznata i odobrena temeljna karizma koja ih navodi na veći profesionalni, karitativni ili pastoralni angažman, kao “članovi obitelji”. Zato se prilagodi onome što o tome određuju njihovi posebni statuti.

Neka “obitelj Jeruzalema”, naposljetku, laicima, muškarcima i ženama, oženjenima i neoženjenima, svake dobi, svih staleža, svih sredina, poštujući njihove obiteljske, profesionalne, ekonomske, društvene, kulturne, civilne ili političke angažmane, omogući živjeti neke od bitnih zahtjevnosti Jeruzalema i njegova evanđeoskog duha. Oni zajedno tvore Udruženje vjernika. Poštuj u tome njihove Statute koji su za njih izrađeni u vezi s cjelinom Jeruzalema.

Neka takvo bude, ako Bog hoće, stablo Jeruzalema unutar svake pojedine lokalne Crkve.

Budi sretan što tvoja monaška Obitelj može imati tako različite boje, i moli da ništa, na ovaj ili onaj način, zbog prevelike odvažnosti ili straha, zbog opreza ili nestrpljivosti, ne bude prepreka Gospodinovoj milosti.

Da bi se takve različitosti mogle uskladiti u jednom dinamičnom i živom zajedništvu i da ne bi bile prepuštene fantaziji vlastitih prohtjeva, bit će važno:

S jedne strane, da razlikovanje zvanja i određivanje pripadnosti bude pridržano generalnim priorima u dogovoru s njihovim Savjetom, koji će na taj način imati bitnu ulogu. Ovdje doista samo poslušnost može pomoći da se postupa po Božjoj volji i da se sačuva jedinstvo.

S druge strane, da među svim bratstvima ili načinima posvećena života budu uspostavljene i čvrsto održavane veze zajedništva, a to su:

- Konstitucije i statuti,
- Knjiga Života, da bi se zadržao isti duh,
- Ime, da bi se označila ista monaška karizma,
- Liturgija, da bi se izrazila ista kontemplativna duhovnost,
- Liturgijska odjeća, da bi se ukazalo na isto posvećenje i istu pripadnost,
- Središnja koordinacija, kako bi se među zajednicama uspostavili sloga i sklad što ih predstavljaju generalni priori i generalni kapituli.

Ti sam čini sve što je u tvojoj moći da ljubiš, hoćeš, braniš i obogaćuješ to živo jedinstvo. I nećeš se ničega morati bojati: budući da je Duh naš život, neka nas Duh potiče na djelovanje!

Na tom zajedničkom deblu, moći će, dakle, rasti i cvjetati, različite grane. Tako označena raznolikost Bratstva samo će uljepšati jedinstvo Jeruzalema. Dobro postavljeni mostovi među kućama pokazat će da je Duh koji ih oživljuje onaj isti koji živi u monaškoj Obitelji, u dubokom poštivanju autonomije svake lokalne Crkve. Jeruzalem nije Red, nego Obitelj bratstva koja za braću i sestre nose ime Redovničkog instituta i imaju vlastite Konstitucije, a za laike ime Udruženja vjernika s vlastitim statutima.

Kliči od radosti, Jeruzaleme! Raširi prostor svoga šatora, razastri, ne štedi platna svog prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti!

Jer proširit ćeš se desno i lijevo. Tvoje će potomstvo zavladat narodima i napučit će opustjele gradove.

Ono što će ti pomoći da učvrstiš to jedinstvo i jasno naznačiš tu pripadnost jest krepost stabilnosti.
Stabilnost je prvenstveno kršćanska krepost. Nestabilan kršćanin neće moći postati stabilan monah! Po krštenju pripadaš Kristu jednom zauvijek. Bog je zauvijek vjeran. Njegova ti je ljubav dana za sva vremena: urezao je tvoje ime na svoje dlanove. Neka Njegovo Ime ostane zapisano na tvom čelu i položeno u tvoje srce. Po tom neizbrisivom tragu Bog te je označio, ti si ucijepljen u Krista, utemeljen na njemu, raspet s njime i nastanjen njime. Jednom tako potpuno obuzet, nemaš pravo više se odvajati. Budući da si stavio ruku na plug, ne smiješ se više osvrtati natrag. Neka tvoj život, dakle, bude vezan uz Isusa Krista. Budeš li postojan s njim ćeš živjeti, jer čak i u tvojim nevjernostima on će ostati vjeran.

Tvoje monaška stabilnost, dakle, za tebe je ponajprije ta krsna stabilnost. Uvijek se spominji Isusa Krista. Duh Obećanja obilježio te je neizbrisivim pečatom.

Stabilnost je jednako tako činjenica koja govori o stanju tvoje duše. Ono što je vlastito monahinji ili monahu jest stabilnost. Postojanost, izdržljivost u kušnjama, ustrajnost u borbama. Kada budeš trpio, Bog svake milosti sam će te podići, ojačati, učvrstiti i učiniti nepokolebljivim. U toj se čvrstoći nade i vjere izgrađuje istinska stabilnost. Teži ujednačenosti raspoloženja, u promjenama budi strpljiv i miran i živi smireno. Neka sve u tebi, sve do načina ponašanja, govorenja ili hodanja, pokazuje muškarca ili ženu koji su živčano i osjećajno na mjestu. U usponima i padovima, sačuvaj vedrinu u dnu duše. Bez bučnog entuzijazma, bez prekomjerne klonulosti, budi stabilan. Stabilan u svojoj duši, stabilan u svojoj vjeri, stabilan u svojim izborima, stabilan u svojoj ljubavi prema Bogu.

Živiš li to, znat ćeš otkriti i smisao monaške stabilnosti. U Jeruzalemu, ona neće imati geografski smisao jer zajednica u redovitim slučajevima neće biti vlasnik nekog posjeda. Tvoja će stabilnost biti u vjernoj prisutnosti u samostanu, u tvom nastojanju da ostaneš u ćeliji, ne dajući svojoj volja da te tjera ići ovamo ili onamo. Blago onima koji više ne sanjaju o drugim stvarima ili drugim mjestima te počinju puštati pravo korijenje tu gdje jesu. Samo tako donisti će plod.

Stabilnost je još više u vjernosti tvog angažmana monaškom idealu. U tvojoj poslušnosti u svemu što će se od tebe tražiti. Ona je u tvojoj privrženosti monaškoj Obitelji kojoj duhovno i kanonski pripadaš. Ovoj Knjizi Života koju čitaš i živiš. Ona je u tvojoj temeljnoj privrženosti Jeruzalemu kakav je danas i kakva će postati sutra, u vjernosti zajednici koja te prima, imenuje i šalje, u povjerenju koje poklanjaš svojim priorima ili odgovornima, u tvojoj riječi danoj jednom zauvijek.

Po svojim vječnim zavjetima ti se vežeš uz tvoje Bratstvo zauvijek, što je čin poniznosti, jer na tebi nije da osvajaš svijet, čin vjere, jer tvoje pravo hodočašće je prema srcu, čin ljubavi, jer na taj način vežeš svoj život uz život svoje braće, kako biste zajedno hitali prema istom idealu svetosti. Kada jednom prihvatiš taj angažman, znaj da te on veže sve do smrti. Jer to je angažman ljubavi koji se slavi između Bratstva i tebe, poput svadbe gdje je ljubav jača od smrti, velike vode ne mogu je ugasiti ni rijeke potopiti.

Donositi rod u postojanosti.
Ne prestati se diviti Bogu.
Svjedočiti moć vjernosti.
I neka bude tvoja Slava, Gospodine,
da moja slabost izdrži u tvojoj službi!

Jedna od temeljnih sastavnica Jeruzalema jest i ekumenizam.

Ime koje nosiš podsjeća te da je Krist umro blizu svetoga Grada za spasenje i jedinstvo sviju, i da tvoj život, njega nasljedujući, brate i sestro Jeruzalema, mora čuvati jednaku strast za jedinstvom.

Monah je biće koje se prije svega želi ujediniti. Živi ekumenizam u svome vlastitom životu: tek u sebi ujedinjen čovjek ujedinjuje. Živi ekumenizam u krilu vlastite zajednice radosnim i konstruktivnim prihavaćanjem njezinih različitosti. Živi ekumenizam unutar cjelokupnoga kršćanstva kako bi sve više postajali braćom svi razdvojeni Kristovi učenici. Najdjelotvorniji ekumenizam jest ekumenizam molitve.

Budno čuvaj u svom srcu pravu skrb za zajedništvo sa svim sinovima Abrahamovima, Židovima i muslimanima koji su, poput tebe, klanjatelji jedinoga Boga i za koje je Jeruzalem također sveti Grad. Ne boj se cijeloga života moliti da jednoga dana bude samo jedno stado i samo jedan pastir. I neka ono što je bila velika strast Kristova bude i strast tvoga monaškoga života! On se za tebe posvećuje kako bi i ti bio posvećen u istini. Samo jedinstvo sinova Božjih može svijetu govoriti o Otajstvu pravoga Boga.

“Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao jedno saliveni! Onamo ulaze plemena, plemena Gospodnja.”

Vjernici su najviše sjedinjeni onda kada se klanjaju u srcu istoga Boga, kada se međusobno prepoznaju kao braća jer se vide kao sinovi istoga Oca. Neumorno čuvaj u srcu taj vapaj posljednje Isusove molitve izmoljene usred svetoga Grada:”Neka svi budu jedno!”

Bratstva Jeruzalema sastoje se od monaha i monahinja koji nose isto ime, žive od istog duha, slijedeći istu Knjigu Života. Bog tako dopušta dvostruko svjedočanstvo čistoće i prijateljstva, i svako se Bratstvo obogaćuje milošću nadopunjavanja. Njihovo je zvanje zajedničko.

No sjeti se da se ni u kom slučaju i nikada ovdje neće raditi o miješanom monaštvu. Takav san može biti samo utopija. Monasi i monahinje čuvaju svoju autonomnost, svoju upravu, odvojenost stanovanja i izgrađuju se u međusobom poštivanju karizmi i bez ikakva uplitanja na razini razlučivanja zvanja ili svakodnevnog ritma života. Monahinje imaju svoju generalnu prioricu.

Monasi imaju svoga generalnog priora. Neka priorica čuva svoju autonomiju, neka prior čuva svoju neovisnost. Tako će bolje biti definirane i poštovan njihove posebnosti, bit će bolje međusobno razumijevanje, bit će čvršće njihovo jedinstvo.

Neka jednako budu poštovane autonomnost i karizme cenobita i ermita.

Vrlo živa sveza zajedništva stvara se među braćom i sestrama kroz svakodnevno slavljenje Euharistije i dijeljenje iste doktrinalne poduke. Nije li to najvažnije? Vođeni istom Riječju, hranjeni istim Tijelom, noseći isto ime i živeći isti duhovni ideal, braća i sestre postaju tako smireni i radosni svjedoci budućeg Kraljevstva.

Valjat će ti uvije iznova pokazivati otvorenost i razumijevanje da bi prihvatio taj paralelni hod koji je istodobno bliz i neovisan. Nikada se otprve ne uspijeva naći sklad niti se otprve prihvaća osporavanje. No ako znaš prihvatiti, živjeti i ljubiti ono što ti je Bog na taj način dao, naći ćeš u toj komplementarnosti razlog za radost i obraćenje, za evangelizaciju izvana i posvećenje iznutra. Tako će se ponizno i radosno svijetu dati dovstruko svjedočanstvo čistoće i prijateljstva.

Svakoga dana zahvaljuj Gospodinu za tu milost udijeljenu Jeruzalemu. Da, to je veliko otajstvo: i to kažem obzirom na Krista i Crkvu.

Neka Bratstva su se na osobit način posvetila Blaženoj Djevici Mariji.

Njoj se trebaš moći svakoga dana obratiti.

Djevica, supruga i majka, naučit će te tajni bračnosti, smislu djevičanstva, načinu da živiš svoje očinstvo, kao i samoj tajni majčinske nježnosti.
Jer je majka lijepe Ljubavi, pomoći će ti ljubiti.
Jer je svjetlo molitve, pomoći će ti moliti.
Jer živi otajstvo šutnje, uvest će te u njezinu tajnu.
Jer te ljubi, znaj i ti nju ljubiti.

S Marijom čini sve što ti Isus kaže i kao ona raduj se! Marija je ona koja vodi put današnjeg Jeruzalema prema novom Jeruzalemu.
Obazri se na istok, Jeruzaleme, vidi radost što ti dolazi od Boga.
Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja.
I Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža.

Moli puno svetu, milosrdnu i bezgrešnu Maku našega Boga.

U Betlehemu, Marija ti je darovala vječnoga Boga koji je postao malo dijete. Podno križa ona je ostala uspravna uza svoga Sina koji umire za tebe. U Jeruzalemu ona će ti otkriti pravo lice Emanuela.